Samopercepcija - seminarski rad

Samopercepcija - seminarski rad

Sadržaj

Uvod 3

1. Definicija samopercepcije 4

2. Teorijski okvir samopercepcije 5

2.1. Temelji teorije o samopercepciji 5

2.2. Teorija samopercepcije u okviru simboličkog interakcionizma 6

2.3. Psihoanalitički pristup 7

2.4. Samopercepcija iz perspektive humanističke i kognitivističke psihologije 7

2.5. Suvremene teorije samopercepcije 8

2.5.1. Hijerarhijski model samopercepcije 8

2.5.2. Kulturalne i spolne razlike u definiranju sebe 9

2.5.3. Burnsov prikaz samopercepcije 10

3. Funkcije samopercepcije 10

4. Zaključak 12

5. Literatura 13

Uvod

U suvremenom svijetu zapadnjačkog društva posebno se cijeni originalnost, jedinstvenost i individualnost. Stoga je u žarištu tog trenda neizbježno poniranje svakog pojedinca u svoje vlastite dubine ne bi li iznjedrio to svoje jedinstveno unutarnje ja i tako bio originalan te prihvaćen u svojoj okolini. Iako se filozofi već dva tisućljeća bave proučavanjem tog unutarnjeg ja (self), tek odnedavno ono je postalo objektom kliničkih proučavanja psihoanalitičara. Premda se postavlja pitanje bave li se filozofi i psihoanalitičari istim objektom, Modell tvrdi da se unutarnje ja ne može u potpunosti obujmiti psihoanalitičkim proučavanjem. Daljnju raspravu o tome prepustit ćemo nekim drugim autorima, a s obzirom na to da dojam o vlastitom ja igra veoma značajnu ulogu u donošenju odluka, ponašanju, osjećanju i, općenito, u životu pojedinca, u skladu s tim dojmom on kroji vlastiti život, posvetit ćemo se samopercepciji. Budući da je samopercepcija područje u kojem se isprepliću subjektivno i objektivno prosuđivanje te da subjektivna procjena postaje objektivna stvarnost pojedinca, odlučili smo se baviti tom temom.

Rad je podijeljen u tri dijela. Prvi dio bavi se definiranjem samopercepcije i njoj bliskih pojmova. U drugom dijelu jezgrovito je prikazan evolucijski tijek teorije o samopercepciji otkad se za nju pojavito znanstveni interes do današnjih dana. U trećem dijelu kratko su prikazane funkcije samopercepcije kao objašnjenje značaja samopercepcije za funkcioniranje pojedinca na više razina.

1. Definicija samopercepcije

Prije no što definiramo samopercepciju, objasnit ćemo što je percepcija. Dakle, percepcija je složeni proces kojim su osjeti organizirani u unutarnju reprezentaciju svijeta. Percepcija je aktivno organiziranje, interpretiranje primljenih osjetnih informacija i već postojećih informacija koji omogućuje pojedincu upoznavanja i prepoznavanje značenja predmeta, pojava i događaja u okolini. Međutim, percepcija nije samo zbroj elemenata, već slog elemenata, aktivna obrada primljenih i postojećih informacija te njihova interpretacija zasnovana na prijašnjim znanjima, pamćenju, motivima, emocijama, i sl. Dakle, naše prethodno znanje dopušta tumačenje te služi kao vodič za odabir, pažnju i organizaciju informacija. Shodno tome, percepcija je istodobno djelatan i konstruktivan proces koji možemo definirati kao složenu reakciju na osjete u svjetlu prošlog iskustva, očekivanja i sl. Percepcija je složena reakcija jer proizlazi iz interakcije naših očekivanja o svijetu i o tome kako nam se svijet predstavlja preko osjetila.

Samopercepcija dio je socijalne percepcije, odnosno načina na koji percipiramo svoje ponašanje i ponašanje drugih ljudi, a na to utječu obveze, pripadnost i motivacija, ali i kako nas percipira druga osoba i kako s nama komunicira. Samopercepcija, koja se u literaturi naziva i slika o sebi, samoodređenje, pojam o sebi te samopoimanje, mentalna je slika samog sebe, cjelovita i organizirana osobna percepcija sebe, odnosno subjektivni doživljaj vlastitog ja. Samopercepcija opisuje što mislimo o sebi ili kako se vrednujemo, a sastoji se od toga što mislimo o vlastitim tjelesnim, moralnim i osobnim značajkama, u odnosu prema obitelji i društvenom ja. Na mnoge aspekte samopercepcije snažno utječe naš osjećaj identiteta, mišljenja i prosudbe drugih ljudi o nama i socijalne usporedbe – percepcije sličnosti i razlika s drugim ljudima.

Razlike između percepcije objekata i samopercepcije proizlaze iz činjenice da je ono što percipiramo i kako komuniciramo s drugom osobom djelomično uvjetovano time kako nas druga osoba percipira i kako s nama komunicira. Samopercepcija je percepcija nekoga tko je istovremeno i opažač. Razlike percepcije i samopercepcije sastoje se od sljedećih razlikovnih elemenata:

a) Ljudi su uzročno-posljedični agensi, oni imaju namjere i pokušavaju kontrolirati svoj svijet. Objekti nemaju namjere i nisu uzročno-posljedični agensi.

b) Na naše ponašanje utječe to kako nas drugi percipiraju; saznanje da nas je netko kategorizirao na neki način može uzrokovati da se promijenimo.

c) Mnoge od stvari koje percipiramo o drugima (i samima sebi) nisu izravno opažljive: osobine ličnosti, emocije, itd. trebaju se zaključiti ili atribuirati. Općenito, značajke objekata su opažljive i moguće ih je pouzdano mjeriti.

d) Točnost socijalne percepcije je teško, ako ne i nemoguće utvrditi: često nam se čini da ni sebe ne poznajemo dovoljno, a psiholozima se čini da nije jednostavno mjeriti ličnost, čak i kad su dostupni vrlo razvijeni statistički postupci. Nasuprot tome, lakše je i utvrditi i složiti se oko atributa i značajki objekata.

Definiravši osnovne pojmove koji će omogućiti razumijevanje samopercepcije, prelazimo na teorijski razvitak koncepta samopercepcije.

2. Teorijski okvir samopercepcije

2.1. Temelji teorije o samopercepciji

Konstrukt samopercepcije mnogi smatraju jednim od najstarijih konstrukata u području humanistike i društvenih znanosti s obzirom na to da su ga spominjali Adam Smith i David Hume. Pojam samopercepcije u psihologiju je uveo osnivač američke psihologije William James 1890. godine. James je smatrao da self-koncept ima dva aspekta – ja (I) i mene (me) koji egzistiraju simultano kao dijelovi istog entiteta. Prvi aspekt je aktivni obrađivač informacija,

...